Izložba Vladimira Vučinovića

U Fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, otvara se 20. listopada u 19 sati izložba Vladimira Vučinovića pod nazivom “Pomak”. Izložba je otvorena do 26. studenoga 2025., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan. 

VLADIMIR VUČINOVIĆ

Pomak – 20. 10. – 26. 11. 2025. 

Topografija u pokretu i grad koji hoda sa mnom

Vladimir Vučinović je flaner novog doba, šetač koji grad ne samo da promatra nego ga i udiše, sluša i osjeća kožom. Njegove voajerističke šetnje nisu bijeg od stvarnosti, već duboko uranjanje u nju; potraga za onim skrivenim, za ljušturama koje skriva urbana svakodnevica. Fascinira ga dijalektika vremena nataloženog u arhitekturi, tragovima i svjetlu. On ne bilježi ono što vidi, već ono što osjeti, jer grad ne promatramo samo očima, već čitavim bićem. On je umjetnička duša koja traži tijelo; Zagreb je njegovo polje osjeta, njegova misaona topografija, njegova tiha glazba u hodu.

Ove fotografije predstavljaju seriju urbanih prizora snimljenih tehnikom namjernog zamućenja i pokreta kamere (intentional camera movement, ICM), kojom autor svjesno odstupa od realističkog prikaza kako bi stvorio vizualni dojam dinamike, perceptivne nestabilnosti i emocionalne rezonance. Prethodni ciklus, naslovljen Šetam mob, nastao je u razdoblju kada je autorovo fotografsko djelovanje prošlo kroz duboku transformaciju uzrokovanu pogoršanjem vida i prelaskom na korištenje mobilnog telefona kao glavnog alata. Tada se pogled izmijenio; postao je nesigurniji, ali osjetljiviji, s naglaskom na prisutnost, pokret i unutarnju rezonancu.

Ove fotografije čine novi ciklus koji se nadovezuje na tu fazu, ali tehnički i estetski otvara novu razinu. Vučinović se sada koristi aparatom Canon EOS 40D i snažnim sivim filterom, no zadržava istu logiku osluškivanja; grad se ne bilježi kao objekt, već kao ritam, dah i osjećaj.

Nekada posvećen klasičnoj crno-bijeloj fotografiji i preciznu dokumentiranju arhitektonske plastike zagrebačkih pročelja, Vladimir Vučinović u ovom ciklusu preusmjerava fokus s forme na osjećaj, sa stabilne vizualne točke na hodajući pogled. Fotografije nastaju u pokretu, najčešće spontano, bez prethodnog kadriranja i planiranja. U tom procesu slika prestaje biti zapis viđenog i postaje trag osjećanog. Grad više nije čvrsta struktura, nego svjetlosni otisak unutarnjeg stanja. Fokus više nije cilj; sada sve pulsira u fluidnom spoju svjetla, sjena i neizvjesnosti.

Kroz zamagljene kadrove i produžene ekspozicije sugerira se prolaznost trenutka, nemir suvremenog grada ili subjektivno stanje svijesti; žurbu, sanjivost, sjećanje. Arhitektura, ulice i figure gube svoj opisni karakter te se transformiraju u apstraktne kompozicijske elemente. Linije, boje i svjetlosne mrlje oblikuju vlastiti vizualni jezik, onaj koji ne teži objašnjavanju, već prizivanju. Lica i tijela gube prepoznatljivost, identiteti se rasplinjuju, no pritom raste značenje dodira, prisutnosti i atmosfere. Gledatelj ne promatra prizor, već ulazi u nečije sjećanje na njega. Fotografije prizivaju stanje između budnosti i sna, kao da su nastale na rubu svijesti, u trenutku kad slika još nije formirana, ali je osjećaj već prisutan.

Ova transformacija pogleda vodi prema novom načinu čitanja urbanog prostora. U vremenu koje glorificira oštrinu i vizualnu pretrpanost Vučinovićeva fotografija bira suprotan put. Ona odstupa, skreće pogled, zamućuje. Ova estetika devijacije otvara prostor introspektivnosti i kontemplacije. Umjesto da dokumentira, autor gradi vizualnu metaforu urbanog iskustva. Grad nije skup ulica i zgrada, nego psihološki prostor; to je topografija osjećaja, gradski pejzaž u kojem se više ne snalazimo po orijentacijskim točkama, nego po intenzitetu svjetlosti i rezonanci unutarnjeg ritma.

Slična istraživanja viđena su i kod drugih autora koji su se koristili tehnikom pomaka ili dugih ekspozicija kako bi prenijeli stanja svijesti, ritam tijela i trajanje trenutka. Radovi fotografa kao što su Michael Wesely, Francesca Woodman ili Tokihiro Satō, iako stilski različiti, dijele senzibilitet prema gubitku kontura kao načinu približavanja emocionalnoj istini slike. U hrvatskom kontekstu bliskost se može prepoznati s poetikama Ivana Posavca, čiji dnevnički uvidi u gradsku svakodnevicu, uz dozu nesavršenosti i intuitivne fragmentacije, dijele istu prisutnost pokreta i osobnog ritma. Kod Posavca, kao i kod Vučinovića, kamera ne traži savršen kadar, već bilježi trag pogleda, vibraciju trenutka i tihi odnos između prostora i osjećaja.

Vučinovićeva serija ne pokušava biti velika gesta, već tihi zapis šetnje u kojoj tijelo, pogled i prostor nisu odvojeni. To je fotografija koja ne objašnjava; ona jednostavno jest. Njena snaga ne leži u oštrini pogleda, već u nježnosti zamućenja. Umjesto dokumenta, nudi nam prostor osjećanja. U konačnici, to nije samo fotografija Zagreba; to je Zagreb koji se pamti kad zatvorimo oči.

Upravo u toj tišini slike, u njenoj nedefiniranosti i labilnoj strukturi, nalazi se prostor slobode, i za autora i za gledatelja. Slika više ne traži da bude potvrđena ili prepoznata; ona postoji kao susret, kao krhka, ali autentična prisutnost. U tom smislu ovaj novi ciklus nije samo umjetnički odgovor na fizičko ograničenje vida, nego i oblik otpora protiv tehničke savršenosti, protiv vizualne kontrole i protiv površnog konzumiranja slika. To je tiha umjetnost koja djeluje upravo zato što ne podiže glas. Umjesto da bude oštra, ona je bliska. Umjesto preciznosti, ona donosi toplinu.

I kao što se u glazbi često najviše pamte pauze između tonova, tako se i u ovim fotografijama pamti ono što nije izrečeno, nego naznačeno. Iza svake slike stoji pogled koji možda više ne vidi jasno, ali vidi dublje.

Marija Tonković

Vladimir Vučinović rođen je 1946. godine u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti od gimnazijskih dana, a aktivno od 1975. godine, kada postaje članom Fotokluba Zagreb. U Fotoklubu je stekao sva znanja o fotografiji i radu u laboratoriju. Već 1977. godine osvaja prvu nagradu za fotografiju Ljeto na izložbi Muzeja grada Zagreba, a potom slijede mnoga zajednička izlaganja s Klubom, na kojima su njegove fotografije bile nekoliko puta nagrađivane. Godine 1977. Fotoklub Zagreb osvaja prvo mjesto na Kupu jugoslavenske fotografije u Beogradu, a u pojedinačnoj konkurenciji umjetnik osvaja značajno drugo mjesto. Uslijedilo je nekoliko skupnih izložbi, da bi zatim samostalno izlagao s ciklusom Izložba portreta u pomaku u Fotoklubu Zagreb i u Osijeku. Godine 1982. počinje voditi tečajeve u Fotoklubu Zagreb, a od 1982. do 1985. postaje voditeljem klupske Galerije Spot gdje je predstavio najbolje fotografe iz ondašnje države, te Austrije i Mađarske. Sudjelovao je u mnogim radionicama kao polaznik, organizator ili voditelj. Na godišnjim izložbama Foto foruma – Alpe Adria u klupskoj konkurenciji sudjeluje nekoliko puta, a na poznatoj izložbi Zagreb salon postiže zavidne rezultate. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Svakako treba naglasiti Nagradu Tošo Dabac koju je dobio 2001. godine, za izlagački rad i aktivni angažman u Fotoklubu Zagreb. Nakon velike i odlično posjećene izložbe Djeve sa zagrebačkih pročelja, objavljuje knjigu istog naziva 2005. godine, koja uz tekst gospođe Lelje Dobronić odlično opisuje stil izgradnje Zagreba i dekoracija kojima su se ukrašavale zgrade u razdoblju klasicizma. Najdraži motivi su mu portreti, aktovi i grad Zagreb. Član je ULUPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.